Usamljenost je subjektivni osjećaj nedostatka privatnih i društvenih odnosa koji zadovoljavaju osnovnu ljudsku potrebu za pripadanjem.3
Usamljenost ima značajne posljedice na mentalno zdravlje jer može voditi razvoju različitih poremećaja kao što su depresija, anksioznost, poremećaji ličnosti, pa čak i povećava rizik od suicidalnog ponašanja.
Pregled određenih longitudinalnih istraživanja pokazao je da osobe koje često osjećaju usamljenost imaju više od dvostruko veću vjerojatnost razvoja nove depresije u usporedbi s onima koji nisu usamljeni.1,2 Istraživanja pokazuju da je usamljenost češća kod žena, neudatih osoba, onih koji žive sami, nezaposlenih i osoba s nižim prihodima.3
Psihološki i tjelesni učinci usamljenosti
Usamljenost je povezana sa širokim spektrom psiholoških problema, uključujući depresivnost, anksioznost, stres, osjećaj beznađa, suicidalne misli i umor. Također negativno utječe na ukupno zadovoljstvo životom. Slične su i fiziološke posljedice, jer kronični stres uslijed usamljenosti može dovesti do poremećaja imunološkog sustava, povišenog krvnog tlaka, upalnih bolesti poput reumatoidnog artritisa i kardiovaskularnih problema.1,3 Također usamljenost može narušavati kognitivne funkcije i povećavati rizik od Alzheimerove bolesti. Anksiozni poremećaji su također u značajnoj vezi s usamljenosti, uz posebnu povezanost s socijalnom anksioznošću.1,2
Mjerenje i prevencija usamljenosti
Za procjenu usamljenosti koristi se nekoliko validiranih ljestvica, među kojima je trostupanjska ljestvica usamljenosti (Three-Item Loneliness Scale) pokazala dobru pouzdanost i primjenjivost u širokim populacijskim uzorcima. Ova ljestvica omogućuje brzo i efikasno mjerenje subjektnog osjećaja usamljenosti, što je važno za identifikaciju rizičnih skupina.3
Psihološki i društveni aspekti usamljenosti
Usamljenost nije samo pitanje tjelesne izolacije nego i osjećaj nepripadanja i isključenosti uslijed različitih socijalnih, kulturnih i osobnih čimbenika poput diskriminacije, gubitaka, velikih životnih promjena ili čak socijalne anksioznosti. Taj subjektivan osjećaj dovodi do sniženog samopoštovanja, smanjene želje za druženjem i poteškoća u uspostavljanju i održavanju odnosa, što produbljuje usamljenost i mentalne poteškoće.5
Usamljenost i pogoršanje mentalnog zdravlja
Depresija, primjerice, može uzrokovati povećanu osjetljivost na odbacivanje, smanjenu socijalnu samouvjerenost i poteškoće u održavanju prijateljstava, pojačavajući osjećaj usamljenosti. S druge strane, mržnja prema vlastitom tijelu i stigma povezani s metaboličkim poremećajima također doprinose socijalnoj izolaciji. Time usamljenost ulazi u složeni cjelokupni sustav utjecaja na mentalno i tjelesno zdravlje koji zahtijeva sveobuhvatan pristup.4
Usamljenost je snažan, ali često zanemaren čimbenik rizika za nastanak i održavanje mentalnih poremećaja. Kronični stres i biološke promjene koje usamljenost izaziva predstavljaju konkretan problem za mentalno zdravlje, ali i priliku za intervenciju. Programi koji potiču povezivanje, podršku i mentalnu otpornost, zajedno s javnozdravstvenim politikama za smanjenje društvene izolacije, ključni su za prevenciju i liječenje povezanih bolesti.
