Pojam inzulinske rezistencije se često miješa sa šećernom bolesti (dijabetes).
Iako postoji poveznica šećerne bolesti i inzulinske rezistencije, ona je zapravo naziv za stanje oslabljenog odgovora stanica mišića, jetre i masnog tkiva na inzulin zbog čega je otežan ulazak glukoze iz krvi u stanice. Kao odgovor na otežan ulazak glukoze, gušterača proizvodi sve više inzulina, što zatim može dovesti tijelo do stanja kao što je hiperinzulinemija i hipoglikemija te izazvati osjećaje slabosti, drhtavice i gladi.1
Način života u 21. stoljeću, obilježen je sjedilačkim načinom života i prehranom bogatom jednostavnim ugljikohidratima što je dovelo do značajnog porasta broja osoba koje se suočavaju s problemom inzulinske rezistencije. Ovo stanje, iako često neprimjetno, predstavlja ozbiljan rizik za razvoj brojnih kroničnih bolesti, uključujući dijabetes tipa 2.1
Uzroci i mehanizmi
Inzulinska rezistencija često je povezana s čimbenicima poput prekomjerne tjelesne težine, prehrane bogate ugljikohidratima, nedostatka tjelesne aktivnosti, kroničnog stresa, pušenja, nesanice te sindroma policističnih jajnika kod žena. Određene skupine ljudi imaju veći rizik za razvoj ovog stanja, uključujući osobe s obiteljskom poviješću dijabetesa tipa 2, žene koje su tijekom trudnoće imale gestacijski dijabetes, osobe starije od 45 godina i one s povećanim opsegom struka.1 Također, može biti i rezultat genetskih predispozicija, okolišnih čimbenika i načina života zajedno. Na molekularnoj razini, poremećaji u signalizaciji inzulinskih receptora, smanjena ekspresija GLUT-4 transportera glukoze i kronična upala imaju ključnu ulogu u razvoju ovog stanja.1, 3
Povezanost s metaboličkim sindromom
Inzulinska rezistencija često je sastavni dio metaboličkog sindroma, kliničkog slike koji uključuje hipertenziju, dislipidemiju, centralnu pretilost i povećan rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Također je značajan faktor u razvoju tipa 2 dijabetesa, budući da kontinuirano opterećenje gušterače smanjuje njezinu sposobnost proizvodnje inzulina.2, 3
Kliničke manifestacije i dijagnostika
Manifestacije inzulinske rezistencije uključuju povišene razine glukoze natašte, povećane trigliceride, nisku razinu HDL kolesterola i povišen krvni tlak. Kod žena, stanje može biti povezano sa sindromom policističnih jajnika (PCOS), koji se često očituje nepravilnim menstrualnim ciklusima i hiperandrogenizmom.2 Dijagnostički alati uključuju mjerenje glukoze natašte, test tolerancije na glukozu, razinu inzulina i HOMA-IR (indeks inzulinske rezistencije)3
Strategije liječenja
Liječenje inzulinske rezistencije uključuje promjene u načinu života, kao što su redovita tjelesna aktivnost, prehrana bogata vlaknima i smanjenje tjelesne mase. Farmakološki tretmani usmjereni na smanjenje hiperinzulinemije, poput metformina, mogu povećati osjetljivost stanica na inzulin.1, 2, 3
Zbog svega nabrojanog inzulinska rezistencija zahtijeva multidisciplinarni pristup liječnika obiteljske medicine, internista, endokrinologa i nutricionista, a prevencija i rana dijagnoza su ključni za smanjenje rizika od razvoja predijabetesa, dijabetesa i kardiovaskularnih komplikacija.
