Tri najčešća poremećaja u prehrani uključuju anoreksiju (anorexia nervosa), bulimiju (bulimia nervosa) i kompulzivno prejedanje
Prema DSM-IV (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje), dijagnostički kriteriji za anoreksiju su održavanje tjelesne težine na razini manjoj od 85 % normalne težine za dob i visinu, intenzivan strah od debljine, poremećena slika nečije tjelesne težine ili oblika, te amenoreja (izostanak mjesečnice) najmanje tri uzastopna menstrualna ciklusa.
Iako mnogi pacijenti s anoreksijom kompulzivno vježbaju, pacijenti s restriktivnim tipom anoreksije odbijaju jesti (puno).1
DSM-IV kriteriji za bulimiju uključuju ponavljajuće epizode prejedanja (unošenje veće količine hrane nego što bi većina ljudi pojela u slično vrijeme i u sličnim okolnostima te osjećaj nedostatka kontrole nad jedenjem tijekom takvih epizoda) i kompenzacijsko ponašanje (poput namjernog povraćanja, vježbanja ili posta) kako bi spriječili debljanje zbog prejedanja.
Ta se ponašanja događaju najmanje dva puta tjedno minimalno 3 mjeseca.
Osim toga, samovrednovanje se bazira na tjelesnoj težini i obliku tijela.
Treba razlikovati bulimiju od bulimijskog tipa anoreksije, a jedina razlika je to što kod bulimije ne mogu održati svoju težinu na razini manjoj od 85 % normalne težine te stoga ne pokazuju amenoreju. Bulimija se može podijeliti u 2 tipa: pročišćavajući tip (korištenje samoinduciranog povraćanja ili laksativa, diuretika ili klistiranja) i nepročišćavajući tip (post, tjelovježba ili drugi načini kompenziranja prejedanja).1
Kompulzivno prejedanje ne može se tako jednostavno klasificirati kao poremećaj kao i anoreksija i bulimija, ali predstavlja dijagnostički kriterij za bulimijski tip anoreksije i bulimiju.
O kompulzivnom prejedanju možemo pričati kao o ovisnosti.
Prehrambena industrija s godinama je povećala dozu šećeri i masti u proizvodima. Između 1970. i 2000. porast potrošnje dodanih masti bio je 42 % i 162 % sira, u odnosu na samo 20 % povećanje voća i povrća.
Određena hrana, osobito šećer, može uzrokovati apstinencijsku krizu koja fizički jako sliči onoj viđenoj u korisnika opijata.2
Uzroci
Čimbenici rizika za sve poremećaje prehrane uključuju niz bioloških, psiholoških i sociokulturnih faktora. Ovi čimbenici mogu različito djelovati kod različitih ljudi, pa dvije osobe s istim poremećajem prehrane mogu imati vrlo različite perspektive, iskustva i simptome. Kao biološki faktor smatra se postojanje osobe u obitelji (bliska obitelj; roditelji ili braća i sestre) s poremećajem prehrane, ako u obitelji postoji osoba s mentalnim poremećajima, ako u prošlosti postoji povijest čestih primjenjivanja restriktivnih dijeta, postojanje negativnog energetskog balansa (trošenje više kalorija nego što se unosi) te ako osoba boluje od dijabetesa tipa 1. U najvažnije psihološke čimbenike spadaju perfekcionizam – postavljanje nerealnih visokih očekivanja od sebe i nezadovoljstvo sa svojim tijelom. Pokazalo se da 2/3 osoba s anoreksijom pati i od anksioznog poremećaja. Od socijalnih faktora valja napomenuti socijalnu stigmu težine gdje se naglašava da je mršavije bolje. Osim toga, veliki broj poremećaja prehrane se javlja zbog maltretiranja i nasilja (60 % osoba koje pate od poremećaja prehrane se izjasnilo da je maltretiranje doprinijelo razvoju njihovog poremećaja). Još jedan od socijalnih čimbenika je samoća i asocijaliziranost. Mnoge osobe s poremećajem prehrane su navele da nemaju ili imaju jako malo prijatelja i socijalnih aktivnosti.3
Liječenje
Medicinske komplikacije zbog gladovanja mogu uključivati ozbiljne, pa čak i opasne po život probleme, kao što su: dehidracija, niske razine glukoze u krvi, anemija (nedostatak crvenih krvnih zrnaca), niski krvni tlak, izuzetno spor ili nepravilan rad srca, nizak broj bijelih krvnih stanica (što smanjuje sposobnost borbe protiv infekcije), problemi s jetrom i bubrezima, promjene u strukturi mozga, osteoporoza (slabe, porozne kosti koje se lako lome i sporo zarastaju) zatvor ili trbušni (želučani) problemi.4
Uspostavljanje pravilne dijagnoze samo je prvi korak ka oporavku od poremećaja prehrane. Liječenje poremećaja prehrane općenito uključuje kombinaciju psihološkog i nutricionističkog savjetovanja, uz medicinsko i psihijatrijsko praćenje. Liječenje se mora baviti simptomima poremećaja prehrane i medicinskim posljedicama, kao i psihološkim, biološkim, međuljudskim i kulturnim faktorima koji doprinose ili održavaju poremećaj prehrane.5
