Genetska karta zdravlja
Raznolik imunološki sustav razvio se kako bi ispunio primarnu funkcija zaštite domaćina od uzročnika infekcija. Postoje, međutim, dva glavna područja u kojima imunološki sustav dovodi do patologija:
(1) sindromi imunološkog nedostatka kod kojih postoji nemogućnost jedne ili više komponenti imunološkog sustava da odgovore na patogen
(2) autoimune bolesti kod kojih imunološki sustav napada vlastiti organizam jer ga prepoznaje kao nešto strano1.
U sklopu imunološkog sustava postoje takozvana centralna i periferna tolerancija.
Središnja tolerancija u timusu i koštanoj srži igra ključnu ulogu u oblikovanju homeostaze imunološkog sustava. U timusu limfociti prolaze kroz pozitivnu selekciju te potom sazrijevaju i ulaze u krvotok. U inače zdravog domaćina, limfociti s potencijalnom reaktivnošću na sebe (svoj peptid) su negativno selektirani i izbrisani u timusu te ne ulaze u cirkulaciju. Nakon izlaska iz timusa događa se sekundarna selekcija (periferna tolerancija) kojom se većina samoreagirajućih T stanica briše ili postaje anergična. Osim toga, ako nezrele B stanice eksprimiraju površinski IgM koji prepoznaje sveprisutne svoje antigene na staničnoj površini, eliminiraju se postupkom poznatim kao klonska delecija ili klonska anergija. Autoreaktivne B stanice mogu izbjeći to brisanje postupkom poznatim kao uređivanje receptora. Zrele B stanice su također pod kontrolom periferne tolerancije. Premda postoji dvostruka selekcija, mali broj autoreaktivnih B i T stanica može ući u krvotok čak i kod zdravih pojedinaca, ali njihovo postojanje ne znači nužno da će doći do razvoja autoimune bolesti1.
Točni uzroci autoimunih bolesti nisu poznati.
Međutim, poznato je da su u razvoj bolesti uključeni genetski i okolišni čimbenici.
Primjerice kod dijabetesa tipa 1 kod monozigotnih blizanaca stopa podudarnosti je 30-70 % što nam govori da postoji genetska predispozicija za razvoj bolesti, no s obzirom da ta stopa nije 100 %, znači da su okolišni čimbenici nužni za izazivanje same bolesti. HLA (eng. human major histocompatibility complex) sustav je kompleksan sustav čija je glavna uloga prezentiranje peptida antigena stanicama imunološkog sustava. Istraživanja su pokazala da su geni u HLA kompleksu daleko najvažniji predispozicijski geni u razvoju autoimunih bolesti (za mnoge autoimune bolesti približno 50 % (ili više) genetske predispozicije nose geni u kompleksu HLA)2.
Chronova bolest, koja je upalna bolest u malog crijeva, ima mnoge karakteristike autoimune bolesti, a također je popraćena proizvodnjom autoantitijela na enzim tkivnu transglutaminazu. Kod Chronove bolesti je poznat okidački antigen, a radi se o glutenu ili srodnim proteinima iz pšenice i ječma. CD4+ T stanice u crijevnoj sluznici uglavnom prepoznaju peptide iz glutena kada su prezentirani preko HLA molekula DQ2 ili DQ8.
Kod ostalih autoimunih bolesti poprilično je teško otkriti okidački antigen, a razlog tome može biti što imunološki odgovor ne mora biti nužno na nativni autoantigen, već na proteine autoantigena koji su prošli posttranslacijske modifikacije. Npr. kod reumatoidnog artritisa, prva autoantitijela koja su otkrivena su na citrulinirane proteine, odnosno proteine koji su prošli posttranslacijske modifikacije2.
Autoimune bolesti pogađaju 4 % stanovništva (pretežno žene) industrijskih zemalja stoga je vrlo važno identificirati i otkriti ulogu gena koji su zaslužni za predispoziciju bolesti. Ono što je potrebno je više znanja o molekularnim mehanizmima koji dovode do autoimunih bolesti.
Identifikacija predispozicijskih gena i njihove funkcije su neophodni prvi koraci u tom smjeru. Tako bi se efektivno mogli identificirati oni s visokim rizikom od razvoja autoimune bolesti, ali i dovesti do specifičnijih i učinkovitijih metoda intervencije na molekularnoj razini, prije nego što su oštećenja stanica ili tkiva postala prevelika2.
