Voda je život
Dehidracija se može podijeliti u dvije kategorije: voljna i nehotična dehidracija.
Voljna dehidracija može se definirati kao odgoda potpune rehidracije nakon gubitka vode. Većina većih sisavaca, uključujući psa, magarca i devu mogu se brzo rehidrirati nakon gubitka vode. Čovjek se, pak, rehidrira mnogo sporije kad se voda gubi, bilo znojenjem ili jednostavnim uskraćivanjem vode. U jednom istraživanju, kada su čovjek i pas prepješačili 32 km u vrućem okruženju, pas je održao istu težinu, dok je čovjek izgubio oko 3 kg tjelesne težine. Budući da je pas gubio vodu samo kroz isparavanje iz dišnog sustava, pio je dovoljno vode za održavanje koncentracije natrijeva klorida u izvanstaničnoj tekućini (ECF). S druge strane, čovjek je izgubio i sol i vodu kroz znojenje te je popio onoliko vode koliko mu je bilo dovoljno da održi konstantnu osmolarnost izvanstanične tekućine. Što je više soli izgubio, to mu je manje vode organizam zahtijevao za održavanje osmolarnosti izvanstanične tekućine.1
Nehotična dehidracija uključuje više podtipova, a nastaje uslijed gubitka tekućine, najčešće iz probavnog sustava proljevom ili povraćanjem. Ostali načini gubitka vode uključuju bubreg (npr. dijabetična ketoacidoza), kožu (npr. pretjerano znojenje, opekline) te gubitak u treći tjelesni prostor (npr. u lumen crijeva kod crijevne opstrukcije). Svi oblici gubitka tekućine uključuju i gubitak elektrolita u različitim koncentracijama. Prema gubitku elektrolita dehidracija se može podijeliti u više podtipova.2
Izonatremijska (izoosmolarna, izotonična) dehidracija spada u najčešći tip dehidracije, a ono što se događa je da je gubitak tekućine i elektrolita ujednačen te koncentracija natrija u serumu iznosi između 130 i 150 mmol/L. Osmotski tlak je očuvan te cjelokupni volumen izgubljene tekućine otpada na izvanstaničnu tekućinu. Ono što najčešće uzrokuje ovakav tip dehidracije su krvarenje, povraćanje i hiperkalcemija.
Hipernatremijska (hiperosmolarna, hipertonična) dehidracija se pojavljuje kod neproporcionalnog gubitka tekućine i elektrolit. Gubitak tekućine je veći od gubitka elektrolita, a tada koncentracija Na prelazi vrijednosti od 150 mmol/L. Najčešće se javlja kod djece zbog vrućice i nedovoljno razvijenih bubrega, a kod odraslih se javlja zbog osmotske diureze, proljeva i zatajenja kompenzatornih mehanizama. Gubitak unutarstanične tekućine je veći od izvanstanične te se javljaju poremećaji stanja svijesti.
Hiponatremijska (hipoosmolarna, hipotonična) dehidracija se javlja kada se izgubljena tekućina nadomješta tekućinom koja sadrži manju koncentraciju elektrolita od izgubljene tekućine. Dolazi do smanjena Na (< 130 mmol/L), luči se antidiuretski hormon koji reapsorbira vodu. Tada tekućina iz izvanstaničnog prostora prelazi u unutarstanični te posljedično dolazi do zatajenja cirkulacije i hipovolemijskog šoka. Ovakva dehidracija javlja se kod cistične fibroze, meningoencefalitisa, adrenogenitalnog sindroma, ozljede glave i adrenalne insuficijencije.3,4
Utjecaj dehidracije na kognitivne sposobnosti i razvoj bolesti
Dostupna istraživanja ukazuju na smanjenje fizičke, vizualno-motorne, psihomotorne i kognitivne sposobnosti ako se 2 % tjelesne težine (ili više) izgubi zbog ograničenja vode, vrućine i / ili fizičkog napora. S obzirom na to da postoji povezanost između kognitivne funkcije i levela hidracije, potrebno je provesti istraživanje kako bi se utvrdilo treba li se status hidratacije uzeti u obzir tijekom procjene demencije, ozljeda mozga (npr. moždani udar), teškoća u učenju i drugih kognitivnih procjena.
Izvanstanična dehidracija inducirana angiotenzinom 2 (hormon koji regulira tjelesne tekućine) i prateća moguća mitohondrijska disfunkcija mogu pridonijeti ne samo pretilosti i dijabetesu, već i kardiovaskularnim bolestima, raku i Alzheimerovoj bolesti.
Jednostavno rješenje za smanjenje ovih suvremenih kroničnih bolesti bilo bi povećati unos vode u općoj populaciji i upozoravati populaciju na posljedice ne unošenja dovoljne količine tekućine u organizam.5
